Radovi Jasmine Cibic, mlade umjetnice, putnice između Londona i Ljubljane, većinom su performativne intervencije i instalacije – na aerodromu, na gradskim trgovima, inscenacije u vlastitom ateljeu. … Nama, posjetiteljima muzeja, ostaju dokumentarne fotografije nastale prigodom njenih performativnih produkcija – serije visokoestetiziranih slika pročišćenih zahvata.
Prije nego što pokušamo baciti pogled iza kulisa njenih teatralnih radova, razgledajmo prvo formalna događanja i sadržajna ishodišta projekata ove autorice.
Jedan od Jasmininih zahvata u javnom prostoru - Everybody for Safari (2005.) - realiziran je u istarskom selu Momjanu. Radi se o hibridnom stanovanju smještenom u krošnju stabla. U projektu je združila arhitekturu drvene kuće u tropima s lovačkom osmatračnicom. Umjetnica je projekt realizirala u suradnji sa lokalnim bed and breakfast iznajmljivačima, koji su u toku izložbe putnicima objekt nudili kao turističku sobu. Projekt je sadržavao i seriju zvučnih intervencija u selu, a prevladavali su egzotični glasovi prašume. Umjetnica ovim projektom povlači paralele između šarma nepoznatog i generaliziranja te ukazuje na osnovno polje svog interesa – na dijalog između umjetničkog djela i promatrača, te to izjednačuje s dijalogom turista i atrakcije u javnim prostorima.
Iz općeg javnog prostora Jasmina Cibic zatim odlazi na dvije godine u vrlo definirani i apatični (polujavni) prostor – na aerodrom. Konkretno aula, piste i čekaonice ljubljanskog aerodroma postaju prostorom različitih umjetničkih inscenacija. U svojoj prvoj intervenciji je umjetnica avione različitih aviokompanija ispraznila te ih naselila lovačkim trofejima, motivima koje je kao simbole i kasnije koristila (JC01/Lufthansa, 2006., site-specific intervencija). Svojom sljedećom akcijom ušla je u unutrašnjost aerodroma, u aerodromsku aulu, gdje je, u suradnji s aerodromskim inženjerima, najave destinacija na tablama dolijetanja i polijetanja nadomjestila fiktivnim mjestima iz enciklopedije Dictionary of Imaginary Places. Intervencija se bez prethodnog upozorenja odvijala u večernjim satima dok su putnici čekali na posljednji let za Istanbul. Umjetnica je nove destinacije potražila na točno određenoj stranici enciklopedije fantazijskih mjesta (autora A. Manguela i G. Guadalupa, koji su sakupili 1200 imaginarnih gradova, država i kontinenata svjetske književnosti). Pod slovom M se može naći Karl May i njegova izmišljena mjesta na Balkanu (iz romana In den Schluchten des Balkans/ U gudurama Balkana), u koje je projicirao stereotipne folklorizme ove regije smještene između istoka i zapada. Projekt Dictionary of Imaginary Places manipulira stvarnim informacijama u namjeri da otkrije postojeće želje koje istina i fikcija dijele. Autoričino ludističko unošenje mitološkoga u sferu faktičnog je gesta koja upozorava na fikcijski podešenu bit sadržanu u činu putovanja kao konzumacije. Godine 2007. Jasmina počinje raditi na novom projektu Tourists Welcome, ovaj put na aerodromskom terminalu. U aerodromske čekaonice unosi seriju neonskih natpisa, izbor već povijesnih i suvremenih turističkih slogana raznih država te dovodi orkestar slovenske policije na dvodnevni nastup. Umjesto da svira nacionalni glazbeni repertoar ona navodi orkestar da svira novi orkestralni aranžman, u trajanju od sedam minuta, pop hita iz 70-ih ‘Feel Love’, koji se poklapa s izabranim novim sloganom slovenske države ‘I Feel (S)love(nia’. Projekt Torists Welcome istražuje fenomen aerodroma kao posrednika komunikacije između posjetitelja (korisnika) i prostora. Terminal koji je na rubu ulaženja u ‘supermodernost’, tamo gdje kasni kapitalizam definira javni prostor u smislu informacija, spektakla i razmjene, tako se razotkriva kao prostor aspiracija.
Najnoviji projekti autorice usmjereni su prema novom prostoru, ovaj put prema ranim modernističkim zoološkim kavezima (kako ih je ustoličila Tecton Group), gdje nastavlja istraživanje tipologije prostora koji su već primarno (genetski) usmjereni na pogled gledatelja prema insceniranom spektaklu izvan umjetničkih institucija. Za projekt Ideologies of Display je Jasmina Cibic u svom ateljeu realizirala seriju prostora u koje je naselila trofeje s isključivom svrhom reproduciranja scenografije/skulpture kao fotografije, slike, gdje primarna publika tih instalacija ne postoji, pa umjetničko djelo postoji samo sa svrhom vlastite dokumentacije. Popratni moment serije fotografija je postavljanje skulptura (Flock/after Pierre Émile Le-grain, 2008.) koje se referiraju na haute de couture unikatni namještaj iz kasnih 20-ih godina prošlog stoljeća, za koji je inspiracija tražena u egzotičnim kulturama Trećeg svijeta. Namještaj je nastao po narudžbi francuskih kolekcionara moderne umjetnosti. Jasminin najnoviji projekt propituje arhitektonski aparat izložbenog prostora, ideološke konstrukte tih prostora te operativne mehanizme koji definiraju njihovu percepciju.
U načelu autorica svoje radove dijeli u dvije kategorije: s jedne strane stvara ‘dramaturgiju’ iskustva, gdje umjetničko djelo falsificira moment doživljaja, a s druge strane ‘suvenire’ (objekte, produkte koji doživljaj najavljuju ili o njemu govore). Unutar suvremenog tržišta umjetnosti, gdje geopolitičke posebnosti umjetničkih praksi još uvijek nastupaju kao poželjne egzotičnosti, aktualno je pitanje o lokalnom, o univerzalnom i o razlikama. Nije iznenađujuće da nas interesiraju umjetničke prakse koje se bave pobuđivanjem unikatnosti prostora i autentičnosti sjećanja, povijesti i identiteta kao diferencijacije. Željena ‘druga lokalnost’ koju bi umjetničko djelo trebalo pobuditi tako napokon služi istim mehanizmima koji karakteriziraju vanjski model svojim marketinškim metodama stvaranja želje i očuvanja fantazma, daleko od realizacije. Jasmina Cibic svojom produkcijom istražuje moguće modele otklona od strategije globalnog tržišta, njegovih alijenacija i fragmentacija. Svojim prelaženjem u prošlost/budućnost koristi umjetničko-povijesne/društvene fenomene za ocrtavanje nove realnosti te pomoću visoko estetizirane dramaturgije nastoji uhvatiti gledateljevu pozornost u (političkoj) borbi za prepoznatljivost. ‘U svojim radovima’, objašnjava Jasmina Cibic ‘služim se estetikom čiji je produkt visoko artikuliran i nosi često na prvi pogled krut i perfekcionistički izraz, upravo poput produkata postojećeg sistema globalnog kapitalizma, prije svega takvih koji korisnicima nude neku vrstu doživljaja. Za mene je to način postavljanja strukture, gdje elementi (umjetničkog djela) proizvode pravila koja, međutim, istovremeno stvaraju samu strukturu. Obećanje iskustava koja su najavljena, izvedena ili se tek uklapaju u seriju artefakata, koja primamljuju gledatelja (svojim privlačnim likom to čine isto tako kao kapitalistički produkcijski aparat) je istovremeno obećanje užitka. No, više od produkcije estetskog užitka za mene je važna sama priroda doživljavanja estetskog iskustva.’